U šta se zaljubljujemo: u čoveka ili u ulogu?

— o zamci terapijskih ljubavi i o ranama iz detinjstva koje traže reprizu

Naš Pera čvrsto veruje da ljubav, iako slepa, ne gađa ništa gore od onog stolara koji pet piva naručuje sa preostala tri prsta.

Živimo u vremenu u kom je u našim vezama zavladao potrošački pogled na svet: „svidi mi se, iskoristim, dosadi mi, zamenim". U nama ima toliko privrženosti koliko i lepljivosti u kineskoj izolir-traci: ne lepi, ali bar ne ostavlja trag na zidu.

Kiseonik koji curi i novi „pravi"

Počinje zaljubljenošću do ušiju, a osećaj srodne duše gotovo istog trena počne da kopni, kao kiseonik iz Apola 13. I pre nego što kazaljka konačno padne na nulu, već stiže ono sigurno — „prava prava srodna duša", čamac za spasavanje koji ti je život dobacio, s kojim će konačno, časna izviđačka, uspeti ta priča o „dok nas smrt ne rastavi"… Ali kakvo je to šištanje — da ne curi opet vazduh?!

Bili bismo u velikoj nevolji kad bi večnost trajala samo onoliko koliko danas traju večne ljubavi. Jedva bismo stigli da trepnemo dvaput — triput sigurno ne bismo — pre nego što bi došao Armagedon.

Kakva se to oluja dešava? U šta se to zaljubljujemo u takvim trenucima? Univerzum avantura za jednu noć (one-night stand) hajde da za sada izostavimo… Kad tražimo stabilnu vezu — Bože, sačuvaj me zla! — kad tražimo partnera, kako to biramo tako loše, i to za tako kratke staze?

Zamka terapijskih ljubavi

Dešava se da se ne zaljubimo u čoveka, nego u ulogu koju smo mu dodelili. Molim? Ma ja sigurno ne… ako je tako lep/a, a nervira me baš onako kao moj otac ili moja majka! Ups, i tu je Frojd (Freud), naravno.

U mnogim slučajevima stvaramo terapijske ljubavi. Kad biramo partnera deset, petnaest, dvadeset godina starijeg ili mlađeg, velike su šanse da pokušavamo da razrešimo dramu narušenog odnosa ljubavi s ocem ili majkom.

A to najčešće pretvori početne lepe nade u pravu prljavu i bolnu horor-priču. U to se slobodno možeš kladiti: pojaviće se bes i bol, osećaj odbačenosti, samoća udvoje, a onda, kao razrešenje, treći ugao trougla: laž i preljuba. Ožiljke koje smo dobili od roditelja u takvim slučajevima pre produbljujemo nego što ih blažimo.

U jednom smo u pravu: rane stečene u odnosu i zaceljuju u odnosu. Samo u pravom odnosu — u kom dobijamo baš ono što u detinjstvu nismo, onu ljubav koja je tada nedostajala. Za to je, međutim, potreban partner koji može da izdrži pritisak, jer spontano zaceljivanje ide divlje i olujno. Zato je mudrije takve svoje tajne želje malo dovesti u red na terapiji.

Vidimo li u onom Pravom čoveka?

Uloga ima mnogo: zavisnik, nasilnik, manipulator, onaj koji odbacuje, onaj koga treba spasti, onaj koga treba vaspitavati i tako dalje — potražnja stvara ponudu.

Ako zaista tražimo trajnu vezu, vredi promisliti na kakvim temeljima počiva naša privlačnost. Ne podseća li nas ta dinamika na nešto? Jer jedno je sigurno: ako je ima, tu je od samog početka.

- Vidimo li u onom Pravom čoveka, njegove slabosti, i umemo li da živimo s njima — a i on s našima?
- Umemo li da se pokažemo bez maske, smemo li da budemo ono što jesmo — ili se neprestano saplićemo o potrebu da udovoljimo drugima?

Kad se pojavi potreba za udovoljavanjem, to je kao alarm u avionu koji gubi visinu. Mudro je obratiti pažnju na to — možeš biti siguran da je tu na delu igra koja izobličuje stvarnost, i već se pomaljaju senke prošlosti, a s njima i lepe nade koje se raspadaju u ništa.

Dakle, ako znamo odgovor na pitanje u šta smo se to zapravo zaljubili, znaćemo i da li je ovo zaista radosno „dok nas smrt ne rastavi" ili večnost puna patnje. A ako smo baš izvukli deblji kraj, ni tada nije naodmet otići na terapiju — jer možda iz toga ispadne da ponovo pronađete jedno drugo — a ako ne, dobićete bar uredan razvod i čist kraj.

Ispod površine

Srpsko izdanje sajta suranyizoltan.hu — izdanje raste list po list.

← Svi listovi · O meni · Mađarski original

← Ispod površine — nazad na početnu