Nasleđena sudbina
Ispod površine„Isti si pradeda — jednako naprasit i glasan", korila me je mati u momačkim godinama, kad se nikako nisam uklapao u kostim dobrog dečka koji je za mene sanjala. Eh, pradeda, pradeda — baš na tebe sam morao da se uvrgnem…
Slikovito rečeno, moj život je jedna prava vragolasta pešačka tura — s tim obrtom da bar polovinu moga ranca pune stare stvari mojih predaka. A šlag na torti je način na koji različite generacije predaka misle jedne o drugima. Sve u svemu: na mojim leđima vrti se poprilična žurka.
I ja sam s tim gurao svoju veliku avanturu. Ponekad s glavom, ali uglavnom bez nje — tuce velikih krugova, sa širokim osmehom, kroz šumu đoka.
S vremena na vreme bih zastao i preturao po rancu — stručno rečeno: bavio se radom na sebi. Prvo su isplivale stvari mojih roditelja: događaji i doživljaji iz detinjstva. „Polako se daleko stiže", kaže se kod nas — ali zar baš ovoliko polako? I Skadar na Bojani su brže sazidali, a tamo je, zna se, u temelje trebalo uzidati i mladu nevestu. Šta ćeš — kad je čovek ovako tvrde glave, ostaju upornost i duge godine rada.
Ej, a kad je Gospod delio strpljenje, ruka mu je bila stisnutija nego u najškrtijeg Škota. Kap ako je pala u moju dušu — i to samo o velikim praznicima. U svakom trenutku hteo sam da budem bar deset godina ispred svega dokle se uopšte moglo stići… ali jedno mi niko nije mogao prebaciti: da traćim vreme.
Poslednjih godinu dana trebalo je samo ponovo stati i zariti ruke do lakata u ranac. U tom preturanju — dok sam uveliko gunđao da, sto mu gromova, evo i ovako kasnim, a sad još i stojim, kao ferari u boksu — gle šta mi je došlo u ruke: jedna izlupana drvena kutijica.
Ah, pradeda, ovo si mi ostavio. Ti, na koga ličim na veliku žalost svoje majke; ti, za koga sam učio da si bio strašan i gnevan. Treba mi to sada kao čoveku s drvenom nogom iskrivljena kičma. Ali testament ne valja ostaviti nepročitan. Da vidimo, dakle, šta si mi ostavio.
Pismo. Uzbudio sam se — poruka je za mene oduvek magično čudo koje pogađa pravo u srce. Godinama sam čuvao ceduljicu istrgnutu iz sveske na linije, na kojoj je žutom kariokom pisalo samo: „Volim te, Medo :)" — sakrila ju je jedna prelepa žena među moje sendviče za put. Bilo je to davno, ali i danas osećam onu srećnu radost iz voza, kad sam je pronašao. Srećković sam jedan. Dakle, ta moja slabost prema porukama — od tebe je stigla, pradeda. Mislim da te razumem.
Ti si svoj par našao na neobičan način. Moja prabaka se svojim lepim rukopisom ušunjala u tvoje srce. Tamo, u daljini zarobljeništva, na Siciliji, dok si pisao pismo dragoj svog ratnog druga, pomislio si: kako lepo piše ta devojka što piše pisma umesto drage (jer njih dvoje, je li, nisu znali ni da čitaju ni da pišu).
Sklopili ste pogodbu: makar peške, makar prošla i godina posle oslobođenja — ne vraćaš se u Peštu, nego svojoj izabranici; a ona će te čekati. I posle, što god od života ostane, proživećete zajedno.
Sto mu gromova, stvarno ličim na tebe! Zato su me privlačile žena u daljini i ljubav do koje je nekako trebalo stići — samo što nikako nije išlo. Imam obrazac: ljubav je za mene prava ako se biramo uzajamno — ja idem, ona me čeka. Stižemo jedno drugom.
Ali ja sam živeo u stalnom kašnjenju, hteo sam da budem dalje nego što se moglo. Molim? Muškarac mora daleko da ode da bi našao dom? Pa tebe su odveli u zarobljeništvo — sada nema rata! Majko mila — zar sam sâm sebe proterao preko pola sveta, da bih nekako konačno stekao pravo da se vratim kući?
Pradeda, zahvalan sam ti za ovu malu drvenu kutiju. U njoj je tvoja žilavost, s kojom si prepešačio sitnicu od 1.800 kilometara (razumljivo je što ti se posle toga iz Vojvodine nije mrdalo). Od tebe sam učio šta znači odlučiti i obavezati se, izabrati i stići, istrajati, voleti — biti muškarac.
Drago mi je što ličim na tebe — i sada već znam šta od toga i kako da okrenem sebi u prilog. Uzeo sam nasleđe u svoje ruke i ne dam mu da mi otima život. Ja koristim njega, umesto da ono, neprimetno, koristi mene.
Ja nisam ona strašna slika o tebi. Hvala ti!
Ispod površine
Srpsko izdanje sajta suranyizoltan.hu — izdanje raste list po list.