Odnosi
Ispod površineDete iz slobodnog uzgoja
Poklonici konzervativnih ideologija, molim vas, pripremite nitroglicerinske tablete, a ni sedativ nemojte držati van domašaja. Samo na sopstvenu odgovornost — ja sam vas upozorio.
Dete ne treba vaspitavati, nego se s njim povezati! A u tom povezivanju ćemo jedno drugo preoblikovati, i to temeljno. Odnos roditelja i deteta ide u oba smera. Meni je moje troje dece — slobodnog duha i slobodnog jezika, odraslo na slobodnom uzgoju — pomoglo u samospoznaji više nego sve terapije zajedno.
Ali vratimo se sada pitanju vaspitanja. Šta znači vaspitavati? Vaspitavati znači primorati mališana da oponaša subjektivne obrasce ponašanja, mišljenja i osećanja koje mi (odrasli) proglašavamo dobrima — a da pri tom i ne znamo ko je on zapravo.
Jer zar mi znamo šta je za njega ispravno? Ako sam iskren, ni sam sebi ne znam u svakom trenutku šta je dobro.
Ili, još neugodnije: ono u šta sam sto posto bio ubeđen da je najveće moguće dobro, vremenom se ispostavilo kao promašaj galaktičkih razmera. A ako sâm sebe umem tako ružno da saplićem, kako onda, dođavola, da ne trolujem neprestano jednu potpuno nezavisnu, ni sasvim poznatu ličnost svojim „nepogrešivim idejama"?
Pa šta se onda može? Kakvo je to vaspitanje koje bi moglo da bude dobro i za moju decu?
Sebi sam postavio ovakav cilj: želim da budem otac koji je dostupan, koji brine na svoj ograničen način, i pre svega — s kojim se može povezati bez obzira na situaciju. Da mogu da mi priđu i kad udari govnena oluja, ili kad im za vikend jednostavno zatreba Free ATM.
Zajedno učimo kako da ovaj život proživimo što srećnije. Možda nam je najveća snaga iskrenost: da se sme izgovoriti ono što osećamo, i da s tim onda nešto i započnemo. Uglavnom se u prvi mah smrtno prepadnemo jedno od drugog. Dubok udah, polako, apokalipsa je još daleko.
Buntovni tinejdžer te razvija bolje nego bilo koji trening asertivne komunikacije — naravno, ako ne pokušavaš da ga na silu pritisneš, kao dugme.
Ako sada mislite da smo mi neka prosvetljena, smirena porodica, moram da vas razočaram. Pravi italijanski stil, strastven, glasan: polazimo iz onog stanja: ne mazimo se baš, ali ja sam svejedno u pravu. Ali uvek neko na kraju ispadne zreliji i pomogne ostalima da se smire. Da, to nisam uvek ja…
Dakle, deca i ja nekako vaspitavamo jedno drugo. Prošli smo kroz prevremeni porođaj, bezbrojna ležanja po bolnicama, nesreću, bolest, razvod, selidbe, daljinu, ponovni susret... ali smo uvek ostali povezani.
Šta će od nas na kraju ispasti? Pre svega ćemo biti ono što jesmo — a posle, ako baš zatreba, umemo i kante za smeće da guramo…
A ja odoh da pravim palačinke, jer dobra palačinka izgladi mnogo čvorova u duši — i to ne samo detetu. (Ali na tabelu kalorija ipak pripazimo…)
Ispod površine
Srpsko izdanje sajta suranyizoltan.hu — izdanje raste list po list.