Odgovornost
Ispod površine— Postati sporedni lik u sopstvenom životu najveća je samosabotaža. A šta bi drugo i bio nego reditelj?
Već veoma dugo besni pokret „Pobedi svoj EGO", kao da je ego nešto odvratno i opasno.
Ego je reč latinskog porekla, a znači: ja. Ukratko: sve ono što čovek zna o sebi, način na koji sebe određuje — to je ono „ja".
Uvodno pitanje je krajnje provokativno. Malo ko bi iz cuga odgovorio: Ja igram glavnu ulogu! Gotovo da je i nepristojno tako nešto reći, jer bi onaj ko to izusti smesta postao umišljenko, egoista, a odnedavno i osoba s narcisoidnim poremećajem ličnosti.
Pa ipak — ko to, dođavola, u tvom životu igra ulogu koju bi ti trebalo da odigraš? Šta bi drugo i mogao da budeš nego reditelj i glavni glumac?
Hajde da to pitanje malo osmotrimo sa svih strana.
Priličan je broj onih koji, u skladu sa svojom verom, zastupaju načelo da glavno mesto u njihovom životu zauzima Bog. S njihovom verom se ne prepirem, ali — znači li to da Bog igra glavnu ulogu? Da umesto njih radi ono što bi oni sami trebalo?
Ili zapravo očekuje da — pošto je već dao put, cilj, poziv i lični životni zadatak — čovek to pošteno proživi do kraja? Uostalom, postoji slobodna volja: može se izabrati i sasvim drugi život.
U Bibliji postoji jedan veoma zanimljiv odeljak o talantima (Jevanđelje po Mateju 25,14–30). Tu se pojavljuje lik pomalo bez samopouzdanja, s malo straha u duši — klasičan sporedni lik u sopstvenom životu... I njega Gospod voli i poverava mu vrednost koju bi trebalo da uveća.
Pošto iz straha ne želi to da prihvati, radije ga zakopa — čuva neiskorišćeno ono što je dobio. Šta mislite, pomiluju li ga na kraju po glavici? Đavola. Temeljno ga izgrde, a za nagradu odlazi u tamu najkrajnju, gde svoje balek-poene može da zameni za kisele bombone — da ima čime da škrguće zubima tamo napolju.
Kratka pouka: Gospod traži račun za ono što ti je poverio. Ili ga oplodiš, ili ti se gomilaju balek-poeni. Dakle, isplati se odigrati glavnu ulogu koju ti je dodelio.
Ima tu jedna sitna caka: univerzalna uloga ne postoji. Svakome se kroji pojedinačno, a sa sopstvenim dosetkama može ružno da se nagrabusi. (Setimo se samo Mojsija i njegova dva udarca o stenu: udario je svega jednom više, pa je ipak lepo ostao bez zemlje kanaanske.)
E, da pogledamo sada i ostale krajeve sveta, jer nisu svi vernici.
Tu su oni koji neprekidno pokušavaju da žive za druge, da druge postave za glavne glumce. I tu se često susrećem s tim da je to zapravo igra. „Glavni glumac", vođen sopstvenim manjkom samopouzdanja, radije bi ostao u udobnijoj (sporednoj) ulozi deteta. Ali tako neprestano ima problem s čitavim svetom: kako ga svi samo iskorišćavaju, kako zloupotrebljavaju njegovo poverenje, kako stalno gradi tuđi biznis i tako dalje. Tako stvara sopstvenu povest patnje — ne bi li ga na kraju toliko zabolelo da najzad sebi dozvoli glavnu ulogu.
I, ne na poslednjem mestu, tu su i preterani glavni glumci, koji glavnu ulogu žele da odigraju ne samo u svom, nego i u svačijem životu. Uglavnom se baš i prilepe za one iz prethodne kategorije — za „martire"...
Uostalom, oslobađajuće je iskustvo stati u svoju glavnu ulogu! I, uzgred, tada nam neprekidno počinju stizati potvrde... ne kao da pre toga ne stižu, nego ih tek tada i primetimo.
Zavese su se podigle, svetla su se upalila... A ti — kad izlaziš na scenu?
Ispod površine
Srpsko izdanje sajta suranyizoltan.hu — izdanje raste list po list.