Percepcija stvarnosti
Ispod površine— Zašto se osećaš izgubljeno kad to zapravo nisi? O usamljenoj plovidbi oko sveta kroz ekonomiju pažnje — u koju su svakoga prijavili, bez ikakve pripreme.
Ako si Ispod površine tek sad prvi put otvorio: ovde ne delimo pozitivne misli. Ovde kopamo. Danas dublje nego obično.
Jutro je. Još nisam ni stigao k sebi, kafa je tek obećanje, a telefon mi je već u ruci. I prvo što mi izađe pred oči: reklama.
Gubiš se u poslu. Gubiš se u vezama. Gubiš se.
I dešava se ono što su hteli da se desi. Nešto se pomera u mom stomaku. Star, poznat loš osećaj: osećaj žrtve. Da se možda stvarno gubim. Da sa mnom nešto nije —
— Koji kurac si ti žrtva, stari orle.
Zolika. Naravno da je on. Prekrštenih ruku, čupave glave, i vidi se na njemu da se ne šali.
— Mi obožavamo ono što radimo. Volimo svoju decu. Volimo svoje prijatelje. I kad smo s njima, tu smo. Ne gubimo se. Rascvetavamo se. Ili se ja loše sećam?
Ne seća se loše. I upravo to je porazno: trideset sekundi je trebalo nekom tuđem algoritmu da mi utuvi suprotno od onoga što ceo moj život dokazuje. Trideset sekundi — i da nema ovog unutrašnjeg glasa, ne bih ni primetio da se desilo.
— Hvala — kažem mu. — Umalo da progutam.
— Znam. Zato sam tu.
O tome će danas biti reč. O tome šta se desilo u tih trideset sekundi. I o tome zašto nije lična slabost kad se i tebi desi — nego trka u koju su te prijavili. Samo su zaboravili da ti kažu.
Postoji jedna jedriličarska trka, Vendée Globe. Solo plovidba oko sveta: sam, bez zaustavljanja, bez ikakve spoljne pomoći, kroz najsurovije vode na svetu. Ne zovu je slučajno Everestom jedrenja — a ko je čitao raniji Ispod površine o svesnosti, taj zna da Everest ovde nije turistička atrakcija. Ko se u to upusti, godinama se sprema. Uči meteorologiju, navigaciju, svoj brod, samog sebe. Nandor Fa (Fa Nándor), jedini Mađar koji ju je završio — i to dvaput — na start je izašao brodom koji je sopstvenim rukama sagradio. Pa ipak: i najbolji tamo napolju stižu do svoje krajnje granice.
Trka ima jedno pravilo, zapamti ga, jer ćemo mu se još vratiti: jedriličar tokom cele deonice ne sme da koristi spoljnu pomoć. Ni pristajanja, ni navigatora s obale. Sam, od početka do kraja — u tome je suština trke.
A sad zamisli da nekoga izvedu na startnu liniju, a da mu nisu ni rekli.
Ni obuke, ni mape, ni znanja o brodu. Samo se jednog jutra probudi na otvorenom moru, s telefonom u ruci, a oko njega već besni nevreme: vesti, reklame, obaveštenja, mišljenja, očekivanja, poređenja. Više hiljada poruka dnevno, i svaka nešto hoće od njega.
Ovo nije poređenje. Ovo je opis stanja. Svi smo mi u trci — vodi se za našu pažnju, ekonomija pažnje je staza, a prijavu je za nas popunio neko drugi. Pitanje nije da li krećeš. Već si na putu. Pitanje je da li uopšte znaš u šta su te prijavili.
Jer ako ne znaš, onda ne ploviš. Onda trčiš otvorenih usta po onoj šumi — samo što je šuma ovog puta okean, i ne staje ti pod nogama.
I tu dolazi prvi obrt, zbog kog je ovo more drugačije od Odisejevog.
Njegove sirene su pevale na jednom mestu. Znao je unapred gde. Jedna jedina opasna deonica, uz pomoć čitave posade. Današnji jedriličar nema moreuz koji treba da izdrži — sirene su samo nevreme. Oglašavaju se odasvud, po ceo dan, i uglavnom ih slušaš sam.
Ali ima i gora vest: jedan deo oluja se proizvodi.
Lusi Foulks (Lucy Foulkes) i Džek Endruz (Jack Andrews), dvoje istraživača koji ne rade na sajtovima o zaverama, nego na Univerzitetu u Oksfordu, postavili su jedno neugodno pitanje: da li je moguće da same kampanje za podizanje svesti o mentalnom zdravlju doprinose tome što sve više ljudi prijavljuje mentalne probleme? To nazivaju hipotezom o inflaciji prevalencije.[^1] Mehanizam je jezivo jednostavan: ako ti dovoljno puta kažu da je ono što osećaš — simptom, pre ili kasnije ćeš to i proživljavati kao simptom. Običan loš dan dobija etiketu anksioznog poremećaja, etiketa oblikuje sliku o sebi, a slika o sebi oblikuje ponašanje. Samoispunjujuće proročanstvo, u industrijskim razmerama.
Drugim rečima: industrija koja mi je jutros saopštila da se gubim nije htela samo da mi proda nešto za moju nevolju. Nevolju je i ona sama isporučila. Ista fabrika pravi oluju i uz nju prodaje prsluk za spasavanje.
I pre nego što neko pogrešno shvati: ne govorim o pravoj pomoći. Postoji prava anksioznost, prava depresija, prava kriza — i za to postoji prava struka, prava terapija, a u opravdanim slučajevima i pravi lek. To nije fabrika oluja. Fabrika oluja je ono što svakodnevno ljudsko iskustvo — umoran si, ponekad posumnjaš u sebe, veza ti nije savršena — prerušava u dijagnozu, da bi ti potom na to prodalo proizvod.
Šta ti fabrika oluja utovaruje u brod kad pristane pored tebe?
Jednu ulogu. Ulogu žrtve.
Ovo nije pesnička slika — to je merljiv psihološki konstrukt. Rahav Gabaj (Rahav Gabay) i saradnici opisali su sklonost ka interpersonalnoj viktimizaciji (TIV): onaj trajni osećaj da je čovek žrtva, nezavisno od odnosa, svuda.[^2] Ima četiri sastojka: glad za priznanjem, osećaj moralne nadmoći, gluvoća za tuđu tačku gledišta, i prežvakavanje pretrpljenih uvreda.
A sad pročitaj još jednom tu četvorku, i stavi je pored jutrošnje reklame.
Gubiš se — tebe ne cene dovoljno. Zaslužuješ više — ti si bolji od ovoga. Zbog posla, partnera, porodice — oni su krivi. Razmisli o tome — samo ti prežvakavaj, prežvakavaj.
Reklama ne pogađa slučajno. Ciljano tovi sva četiri sastojka. Hrani naše uvređeno maloletstvo, jer uvređeni maloletnik kupuje. Odrastao čovek, koji voli svoj život — taj ne. Autonoman, prisutan, rascvetan čovek noćna je mora ekonomije pažnje: za njega nema hvatišta.
Zato moraš biti izgubljen. Ne zato što to jesi. Nego zato što se takav — daš prodati.
U redu, rekao bi, onda ću sam da navigiram. Ali za to treba mapa — a i mape su precrtali.
Nik Haslam (Nick Haslam), australijski psiholog, dokumentovao je ono što naziva pojmovnim puzanjem (concept creep): poslednjih decenija naši pojmovi vezani za štetu — zlostavljanje, maltretiranje, trauma, mentalni poremećaj, zavisnost — sistematski su se širili.[^3] U širinu, da pokriju sve više različitih pojava, i u dubinu, da progutaju sve blaže slučajeve. Haslam i sam upozorava: to širenje preti patologizacijom svakodnevnog iskustva i jačanjem jedne naizgled čestite, ali nemoćne svesti da smo žrtve.
U praksi to izgleda ovako: u tvom rečniku svaka stena je postala greben, svaki povetarac uragan. Svađa s partnerom već je „toksična dinamika". Očekivanje šefa već je „zlostavljanje na poslu". Bezobrazluk tvog deteta tinejdžera već je „emocionalno nasilje". A s mapom na kojoj je sve označeno crvenim ne može se navigirati. Ostaju ti dve mogućnosti: ili pristaneš i više nikada ne zaploviš — ostavljaš partnera, daješ otkaz, „biraš kojim ćeš se ljudima okružiti", dok ne ostane niko, i živiš kao Robinson na svom pustom ostrvu. Samo što tebi ni Petko više nije čovek. Jedini prijatelj koji te posećuje jednom nedeljno stanuje u kalendaru: celu nedelju ga čekaš kao mesiju, pa u nedelju uveče ode, i možeš da počneš iznova. Ili — a to je onaj drugi put — naučiš da svojim očima čitaš vodu.
Fabrika oluja zainteresovana je za ono prvo. Svaka presečena veza jedan je usamljeniji, bespomoćniji, lakše ciljan kupac.
I tu dolazi najmračniji deo. Onaj trenutak kad čovek oseti da su ga prevarili, i vrisne: DOSTA JE BILO.
Šta se dešava s njim?
Prelepljuju mu etiketu. On postaje onaj glasni. Problem s kontrolom besa. Toksični. Onaj kog treba lečiti.
I taj preokret ima istražen obrazac. Dženifer Frejd (Jennifer Freyd) i Sara Harsi (Sarah Harsey) opisale su DARVO — poricanje, napad, zamena žrtve i počinioca — i u eksperimentima pokazale da funkcioniše: ko je izložen govoru preokreta, taj onoga ko je zaista pretrpeo uvredu vidi kao manje verodostojnog, odgovornijeg, čak i agresivnijeg.[^4] Istraživanje govori o međuljudskom nasilju — ali obrazac se prepoznaje i na nivou sistema, a ovo sad kažem ja, ne one: u svetu manipulacije upakovane u pastelne boje nema vidljivog počinioca. Postoji samo „briga". „Nežni podsetnik". Slatki fontovi, meke boje, saosećajan ton — dok ti metodično rasklapaju samopouzdanje.
Ja to zovem mekim, slatkim terorom. A meki, slatki teror savršen je zaklon: dok čovek posle stotog milujućeg udarca konačno ne pukne, dotle je taj ispad jedino vidljivo nasilje na sceni. Jedriličar ispali signalnu raketu — a kazne ga zbog svetlosnog zagađenja. Onaj ko viče „čovek u moru" remeti harmoniju na palubi.
Pastel nije mir. Pastel je zvučna izolacija.
Da izračunamo. Proizvedene oluje. Utovarena uloga žrtve. Precrtane mape. I ako se pobuniš, ti ćeš biti bolestan.
Šta ostaje onome koga su ovako, četvorostruko, opkolili, a niko ga nije naučio da plovi po oluji?
Isključuje more.
Edvard Kancijan (Edward Khantzian), harvardski psihijatar, na osnovu decenija kliničkog rada formulisao je hipotezu o samomedikaciji: upotreba supstanci ne počinje od jurnjave za užitkom, nego je delimično uspešan pokušaj da se ublaže bolna osećanja — tamo gde su regulacija emocija, samovrednovanje i upravljanje odnosima ranjivi.[^5] Kancijanovo pitanje nije šta je supstanca uradila tebi. Nego šta je uradila za tebe.
A odgovor glasi: hemijsku bonacu. Nekoliko sati vode koja se ne pomera.
Odatle gledano, nije čudo što na svetu nema toliko sedativa koliko se ne bi moglo prodati. A ko ne može sebi da priušti recept, tu je rakija — samomedikacija je narodna bolest, dijagnoza je luksuz. Ista teskoba gore je lek, dole rakija. Istorija plovidbe poznaje ovo rešenje: britanska ratna mornarica je vekovima delila posadi dnevno sledovanje ruma. Sistem je sam pojio svoje ljude, da bi izdržali sistem.
I tu moram da zastanem na tren, jer odavde postoji samo sumnja, dokaza nema — a poštenje nalaže da to kažem naglas. Ne mogu da dokažem da fabrika oluja ima udela u tome što raste teret psihičkih slomova i zavisnosti. Previše je činilaca, predugačak je uzročni lanac. Ali znam da se i za duvansku industriju decenijama govorilo: nikada se neće moći dokazati. Pa se dokazalo. Rad Foulks i Endruza nije odgovor — poziv je da neko to konačno istraži.[^1] Ja dotle radim onoliko koliko je u moći jednog praktičara: naglas imenujem obrazac. Ko ljudima laže da su izgubljeni, da bi im nešto prodao, taj neka se ne čudi ako se sve više njih zaista i izgubi.
Onaj ko popije lek, ko obori rakiju — taj nije ni slab ni glup. To je jedriličar koga su bez obuke poslali na okean, i tačno radi ono što je s datim sredstvima razumno: preživljava dan, da bi mu do večeri ostalo par zdravih neurona. Pitanje nije zašto to radi. Pitanje je zašto ga niko nije naučio zanatu.
Jer zanat postoji. Zapisan je pre tri hiljade godina.
Pogledaj još jednom onu izvornu scenu, sad već očima jedriličara. Odisej nije bio junak pred sirenama — bio je stručnjak. Primenio je dva različita zahvata, svesno. Posadi je u uši stavio vosak: oni pesmu nisu čuli. Isključio je signal. Sebe je, međutim, dao da privežu za katarku — otvorenih ušiju. Čuo je sirenu, sve vreme, punom snagom. Samo je unapred sebi oduzeo mogućnost da joj se pokori.
Vosak i uže. Dva različita zanatska zahvata, za dve različite situacije. Vosak: ima toga što ne mora ni da dopre do tebe — možeš da isključiš obaveštenje, obrišeš aplikaciju, ne moraš svakoj reklami da priređuješ saslušanje. Uže: ima toga što će dopreti, kako god da se braniš — za to ne treba junaštvo, nego unapred sklopljen dogovor sa samim sobom. Kad stigne nadražaj, odgovor se više ne odlučuje u zanosu. Već je privezan.
Ko poznaje moj rad, sad će nešto prepoznati. Trojka KADA–ODGOVOR–SIDRO, atlas okidača, ceo alat koji gradim sa svojim klijentima — to je upravo ovo. Snast broda. Unapred sklopljen ugovor između tvog trezvenog ja i tvog ja u oluji. Nisam ga ja izmislio. Homer ga je zapisao, ja sam ga samo preveo na vode ekonomije pažnje.
A majstor — onaj pravi — ne prodaje vosak i ne vezuje čvor umesto tebe. Majstor kaže: gledaj, evo mora, ovakvo je. Evo voska, evo užeta, ovako rade. Slobodno biraš. Možeš da začepiš uši. Možeš sebe da privežeš, pre nego što se u očajničkom zanosu baciš u vodu ili preteraš s kombinacijom sedativa i rakije. Ili možeš da slušaš otvorenih ušiju, bez užeta — ali onda znaj šta rizikuješ.
A sećaš se pravila koje sam ti na početku dao da zapamtiš? Na Vendée Globe-u je spoljna pomoć zabranjena. Ni pristajanja, ni navigatora s obale — po tome je trka trka. E sad, današnji čovek plovi kroz svoj život tačno kao da i na njega važi to pravilo. Sam, do kraja, stisnutih zuba. A postoji jedna sitna razlika: život nije Vendée Globe. Ovde navigator s obale nije prekršaj. Samo niko nije rekao da postoji.
Brod i dalje ti voziš. Ja s obale vidim one vremenske mape koje se s palube ne vide — to je sav moj posao. Nisam ti čamac za spasavanje, ni tegljač, i kormilo ti ne diram.
Jer vest nije to da postoje sirene. Sirene su oduvek postojale, i postojaće — ekonomija pažnje neće nestati, i ne treba je čekati. Vest je da se zanat može naučiti. Da je korito u kome tvoj život može da teče po sopstvenim zakonima — plovno. Da radosna, odrasla, autonomna prisutnost nije proizvod koji treba kupiti — nego sposobnost koja se može povratiti.
Od jutros nisam video više nijednu reklamu. To jest, video sam ih pedesetak — samo što više nisu bile upućene meni. Zolika je sedeo na ogradi, klatio nogama, i cerio se.
— E. Ovako se već može ploviti, stari orle.
U sledećem Ispod površine biće reči o tome šta se dešava kad ti ulogu ne dodeljuje neka industrija, nego oni koji su ti najbliži: projekcija i podela uloga u našim odnosima. Koga glumiš u komadu svog partnera — a ko glumi u tvom?
[^1]: Foulkes, L. & Andrews, J. L. (2023). Are mental health awareness efforts contributing to the rise in reported mental health problems? A call to test the prevalence inflation hypothesis. New Ideas in Psychology, 69, 101010. DOI: 10.1016/j.newideapsych.2023.101010 — otvoren pristup: https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0732118X2300003X
[^2]: Gabay, R., Hameiri, B., Rubel-Lifschitz, T. & Nadler, A. (2020). The tendency for interpersonal victimhood: The personality construct and its consequences. Personality and Individual Differences, 165, 110134. DOI: 10.1016/j.paid.2020.110134 — https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0191886920303238
[^3]: Haslam, N. (2016). Concept creep: Psychology's expanding concepts of harm and pathology. Psychological Inquiry, 27(1), 1–17. DOI: 10.1080/1047840X.2016.1082418 — https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/1047840X.2016.1082418
[^4]: Harsey, S. & Freyd, J. J. (2020). Deny, Attack, and Reverse Victim and Offender (DARVO): What is the influence on perceived perpetrator and victim credibility? Journal of Aggression, Maltreatment & Trauma, 29(8), 897–916. DOI: 10.1080/10926771.2020.1774695 — https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/10926771.2020.1774695
[^5]: Khantzian, E. J. (1997). The self-medication hypothesis of substance use disorders: A reconsideration and recent applications. Harvard Review of Psychiatry, 4(5), 231–244. DOI: 10.3109/10673229709030550 — https://journals.lww.com/hrpjournal/abstract/1997/01000/the_self_medication_hypothesis_of_substance_use.1.aspx
Ispod površine
Srpsko izdanje sajta suranyizoltan.hu — izdanje raste list po list.