Specijalno izdanje • Fragmenti misli
Jednominutne misli, crtice i nemilosrdne istine — kao kafa: bez mleka, bez zaslađivanja, bez uvijanja.
Samosažaljenje ti je kao da u sopstvenoj duši otvoriš crnu rupu. Usisaće sve što te puni, sve što ti daje radost ili samopouzdanje — i neće ostati ništa, samo veliko crno ništa...
Slobodna volja, slobodno samomučenje.
Ovo drugo je, međutim, daleko popularnije.
Jedna od najvrednijih stvari koje oduzimamo deci jeste sposobnost da kažu NE. Roditelju je teško kada dete kaže NE, i treba dodatne energije da se s njim posle ipak dogovori. Ali ako ga neprestano sprečavamo da kaže ne, ni kao odrastao čovek neće umeti da kaže ne.
Duge, duge sate provodim radeći s odraslima — oslobađam ih da konačno kažu NE, i da time budu slobodni da sopstvenom životu kažu DA.
Prazno, ispijeno — pravo u đubre?
Šta li ostaje u šoljici kada iz nje ispiješ kafu? Ostaje li u njoj uopšte nešto, ili od nje bude samo neoprano posuđe, nešto nečisto?
Dok je šoljica puna, u svakom gutljaju je „telo" kafe — intenzivan, sirov, katarzičan doživljaj. Zgrabi te i prodrma, osećaš njenu snagu, njen karakter, to da hoće da ti se dopadne. A kad se isprazni... U njoj ostaje otisak duše kafe. Mešavina mirisa i arome u kojoj ti kafa šapuće tajne o sebi. Puštaš li je da priča?
Često viđam da se ljudi jedni prema drugima ponašaju slično. Treba mi telo onog drugog, njegova snaga, lepota, dobro raspoloženje, intenzivan doživljaj s njim. A pojma nemam ko je on zapravo — njegovoj duši se ne približim. Kada se telo potroši ili naiđe bolje, ostane samo neoprana šoljica.
Pusti kafu da priča. Ispij je i uživaj, pa zadrži šoljicu još malo, ne daj da ti je odnesu, i upijaj tajne njene duše. Ispijeno nije prazno — to je paradoks. Ko ovo razume, i ko to i oseća, tome se otvara jedan lepši svet.
Nad kim su u detinjstvu gospodarili, taj kao odrastao čovek sâm bira ljude i situacije u kojima će neko gospodariti nad njim!
Postoji jedna neverovatno zanimljiva, uzbudljiva i istovremeno pakleno bolna igra. Ono „promeniće se on zbog mene, on će me konačno voleti…"
Šta se tada dešava? Unutrašnje dete koje živi u nama traži razrešenje za patnje prošlosti. Upliće se u strastvene veze s partnerima koji u njemu bude sećanje na povrede koje je pretrpelo. A sve zato da bi konačno dovoljno bolelo — i da bi tako moglo da ispliva na površinu sve što je godinama zakopavano. To je cena zloupotrebe roditeljske moći.
Ako o nečemu ne govorimo, znači li da ono i ne postoji?
Naprotiv… neprimetno nam truje svakodnevicu, i pola metra pred uspehom podmeće nam nogu — da padnemo na nos pred samom ciljnom linijom.
Ćutati je uvek zamornije i štetnije nego otvoriti se i postati slobodan. Ako progovoriš sada, možda kasnije nećeš morati da piješ lekove. Ako otvoriš sada, možda nećeš izgubiti!
Zašto širom otvorenih usta ulećem u onu čuvenu šumu u kojoj rastu šamari? Dođavola, opet sam otišao po batine na kućnu adresu!
Terapeut, psiholog, kouč — najprostije rečeno — pomažu ti da ne ideš po batine na kućnu adresu. Da umeš da sačekaš da te nađe onaj šamar koji mora da dođe do tebe. Kada vidiš koliko ih manje stiže, i koliko su slabiji — jer se dobro umore dok te nađu — osetiš pravi ukus svog života.
Jer tebi život može da rodi samo limun! Ko to kaže?
Da bi čovek do zrelih godina uspeo sebe da vidi dovoljno crno, mora godinama ulagati ogromnu energiju u to da neprestano prima impulse koji ga obezvređuju. Očajno bi bilo živeti među odraslima koji se osećaju dovoljno dobrima… Šta bismo mi uopšte s tim… Belki bismo i crkli od tolikog dobra.
Ostaje li na svetu kutak u kome muškarac sme da bude prosto — muškarac?
U poređenju s današnjim svetom, prvobitni haos je samo slagalica od 25 delova koju je trogodišnji Marko upravo istresao iz kutije…
Danas mnogi dečaci odrastaju tako da s tatom imaju vrlo malo kontakta. Slika muškarca koju upoznaju zato je samo posredovana — a u nju se meša potisnuti bes sadašnjice zbog bolova iz prošlosti, i muškarca pretvara u nekakvu prljavu svinju. Kao da je podrazumevano stanje da je muškarac detinjast i neodgovoran, pa se od njega očekuje da dokazuje suprotno!
Uspeh i rizik su dve strane istog novčića. Što manji rizik preuzimaš, to manji uspeh može biti tvoj.
Uspeh za koji se nisi izborio s rizikom koji uz njega ide, okrenuće se protiv tebe i rastrgnuti te — kao vuk koga nisi sâm pripitomio!
Hvališ ili manipulišeš?
Ako ti kažem da su pohvale u tvom detinjstvu većinom bile povratna informacija na to da si ispunio ono što su drugi od tebe očekivali... Jesu li onda pohvalili mene — ili onu sliku u koju su nastojali da me oblikuju?
Efekat Bila Gejtsa!
Šematski skicirano: imamo proizvođača koji nema blage veze kolika je stvarna tržišna vrednost njegovog proizvoda, i imamo čika Bila, koji je vidi u milimetar. On onda, ne prosvetlivši tvorca koji luta po magli, otkupi proizvod za „sitninu" — i pokupi veliku lovu!
Skloni smo da onoga ko koristi prilike prikažemo kao bezobraznog laktaša! A ako sam ja tražio cenu i on je platio — gde je tu zloupotreba? Firme i pojedinci ulažu neverovatnu energiju i pare u marketinške alate nadajući se rastu od 5-10%, dok na liniji sopstvenog samovrednovanja gube 1000% — to jest, veliku lovu umesto njih zarađuje neko drugi.
Nekoliko pitanja za mozganje:
Oprez: granice su ponekad prilično tanke.
Dok se čovekova duša bori s ranama prošlosti, i sâm zadaje rane onima koji ga vole ovde i sada.
Terapija je proces u kome pošteno svodiš račune — da ti nagomilani dug ne upropasti budućnost.
Indijana Džons i zakopani krov
I najgori nadrimajstor požuti od zavisti kad brižljivo sagrađen krov bacimo u vazduh i počnemo divlje da kopamo ispod njega, mantrajući s grčem u stomaku: „Završiću pre nego što padne nazad." Naravno da nećemo — na kraju nam se sruči na vrat…
Možeš da biraš: ostaješ čist, ali ne svoj — ili postaješ prljavo svoj. Hvala bogu, kupatilo smo već izmislili, a i sapun.
Ako želiš da saznaš kakav karakter u kome stanuje, pokloni mu parče svog poverenja — pa posmatraj šta će s njim.
Čoveku od karaktera ono daje krila, i on se njime umnoži. Beskarakternog, pak, ohrabri na varanje, laž i podvalu. Uvek sam spreman da rizikujem da malo ispadnem „naivčina" — da bi karakter izašao na videlo.
Ljudska psiha ne može dugo da nosi teret apsolutne, neograničene moći a da se ne izobliči. Naša konačna duša prosto ne podnosi ogromnu mogućnost beskonačnog. Koga god da posadimo na presto, ako ga predugo tamo držimo, na kraju ćemo se jednog jutra probuditi u svetu snova napuklog uma.
Beleška na margini za 8. mart…
Treba vremena da kao muškarci shvatimo: žena nas je nosila pod srcem devet dugih meseci, u njenom telu oblikovalo se naše telo... Kako odrastamo, među vama tražimo saputnicu, jer bez vas teško vidimo svet u punom sjaju. Mi jurimo i gradimo — ali od kuće dom pravite Vi.
Lud je sada svet, ali baš tu muškarac može da stupi na scenu — da tako vrati sigurnost koju je primio. Jer nekada je naša majka bila tigrica zaštitnica, koja je ujedala kad god bi neko zapretio — a sada je došlo vreme vitezova.
Laž je malter kojim pokušavamo da prekrijemo bolna mesta svoje duše. Ali neizbežno je da nas obloga izda baš u najgorem trenutku — i da nam se sirova stvarnost sruči na vrat, mrveći u prah sve ono drago što smo sitnim lažima stekli.
Strast ili uživanje?
Ljudi halapljivo proždiru svet i jedni druge, ostavljajući sve manje „zapaljivog" materijala... ostaju fizičke i duševne pustinje. Šta će biti kada iz sveta nestane strast, a ostane samo jurnjava za uživanjem?
Kada se u tebi zapalila strast, i kada si joj dopustio da stvara? Danas umemo da uživamo samo u onome što je strast naših predaka stvorila za nas… Ako mi ne stvaramo, šta će naša deca žeti?
Šta kaže Lala kad mu Marfi zakomplikuje dan?
„Danas baš nisam odmakao — al' bar to nisam radio na brzaka…"
Zastoj nije ništa drugo do priprema za sledeći nivo.
Ti odlučuješ: ili ćeš na mišiće pokušati da se iščupaš iz gliba — usput najčešće i druge povlačeći i gazeći u blato — ili ćeš rešiti ono što te zaglavljuje, i uživati u tome što odlaziš slobodan.
Mazohizam nije u osnovnom paketu — to je ekstra koji se doplaćuje...
Naši konflikti nisu ništa drugo do pokušaji da popravimo sopstvene unutrašnje zastoje.
Izbegavati konflikt znači održavati dinamike koje nas sapliću. Na pola koraka sam od lomače, znam... Jeretičke su to misli — da konflikt može biti ono što nas pokreće napred, popravlja, pa i leči.
„Ne ljuti se, čoveče" po pravilima igre go?
Jesi li ikada probao da igraš „Ne ljuti se, čoveče" po pravilima igre go? Ne poklapaju se ni figure ni tabla... Ume to da napravi zbrku kao zaribala matica u boksu; otkači se čovek tada kao dozimetar kad se topi jezgro.
Često nam pola života prođe u tome što ne nalazimo pravila potrebna za našu „igru". Katarzičan je doživljaj kad shvatimo: na ovoj tabli moraš vući poteze da bi napredovao.
Mentalni aksiom:
Svako izgovoreno NE otvara prostor jednom DA koje se približava.
Često čujem ono „život deli karte, a na nama je da dobro igramo s njima". Čoveče, čak i u pokeru sme da se traži karta! Prava mudrost je znati kada koju kartu da bacim — i da umesto nje izvučem drugu. Većina ljudi od straha grčevito steže gomilu loših karata u ruci. A šta bi bilo da baciš? Jedna loša karta manje u ruci.
Gospodo, da raščistimo:
Erih From u „Umeću ljubavi" kaže: „Majčina ljubav ne može se zaslužiti — ona ili postoji, ili ne postoji; sve što mogu jeste da se nadam."
A mi se, Bože moj, pošteno grbačimo za nju! Pouka za naše sinove: ako ne osećaš majčinu ljubav, nemoj se grbačiti za nju — radi svoje i nadaj se.
Kada se od sopstvenog života use*emo, radije počnemo da se bakćemo tuđim životima...
Možeš biti navijač ili publika koja pljuje na tuđem meču — ili junak među sopstvenim konopcima. Možda uživaš u tome što se slatko smeješ onome ko padne na pod... ali, makar bio i na podu — On je u igri.
Pri raskidu s narcisoidnim partnerom imaš onoliko šanse za sređen, korektan završetak koliko i veštica za empatiju pred inkvizicijom. Ili prihvatiš da je genocidni diktator krotko dete iz vrtića u poređenju s tobom, ili kreneš u borbu s vetrenjačama za svoju pravdu. U kostimu diktatora ipak te čekaju mirniji snovi…
Autentičnost je tamo gde se privid poklapa sa stvarnošću.
Poslednja misao kapetana Titanika:
Ako ovo sad nije Monti Pajton, onda je mega debela frka…
Dubina okeana
Dubina je adrenalin, a ja sam zavisnik; površina mi je dosadna kao nekima duga nedeljna liturgija. Uživanje u životu čini čoveka čudnim, ne veruješ? Jesi li nekad pio kafu tako da te začara ukus espresa, pa si, mirišući kafu koja se suši na dnu ispijene šoljice, uživao u ukusu što ti se polako gasi u ustima?
Ako baš mora da se bira: radije da budem čudan nego da mi život bude dosadan.
Onoga ko bi zbog istine otišao iz tvog života, šteta je lažju zadržavati.
Poruka u boci
Za poruku u boci bila je potrebna još i vera: da će okeanska struja odneti pismo baš tada i baš tamo gde će ga naći onaj ko treba da ga pročita.
Dok nad spoljašnjim svetom vršimo čvrstu vlast, unutrašnji svet nam nagriza nesigurno zjapeća praznina... Treba nam vera, treba spontanost, trebaju nam strastveni susreti slučajnosti. Kako je dobro što ne znam sve — tako, dok god živim, mogu bez prestanka da otkrivam.
Okean se otvara samo onome ko je dovoljno hrabar da u njega zaroni. Slično tome: bez rizika da se rastvoriš, i život je samo metenje po površini.
1 + 1 = od 0 do X.
Preslatko je kako mentalni i duševni procesi s vragolastim osmehom plaze jezik racionalnoj matematici… Kada se ljudi povezuju, rezultat jedan plus jedan jeste broj od nule do X. Tu sadejstvo može da poništi, umanji, sabere — ili čak stepenuje zbir pojedinačnih snaga dvoje ljudi.
Svaki put vodi kući — samo neki malo duže…
Dečak postaje muškarac onda kada sâm kupuje svoju odeću — i kada sme u njoj da izađe na ulicu.
Bez proživljavanja svojih strasti, za utehu nam ostaje samo potreba za udovoljavanjem…
Unutrašnje ogledalo
Rađamo se s jednim ogledalom, koje uticaji što nas pogađaju grebu, zamućuju, iskrivljuju, raspucavaju i lome — ili baš suprotno: glačaju ga, čine oštrijim i sjajnijim. Kao odrasli u tom ogledalu vidimo sebe, okolinu, partnera… stvarnost opažamo samo kroz odraz.
Nema mogućnosti zamene, ni krpljenja... pravi mir dobijamo u savršenoj upotrebi nesavršene površine.
Slika neprijatelja
Slika neprijatelja služi tome da pažnju usmeri napolje — pa da izobličenje u radu unutrašnjeg sveta postane nevidljivo. Naboj koji bi nas gurao ka boljem funkcionisanju i pokretao promenu tada se, okrenut napolje, rasipa kao jalova mržnja.
Paradoksalno: lakše je mrzeti drugoga nego izboriti se za ljubav prema samom sebi.
Ako si krenuo ka Nišu, potpuno je svejedno ideš li peške ili prevozom — nećeš stići do table na kojoj piše Subotica…
U današnjem svetu je baš to problem! Prodaju se alati za ciljeve — ljudima koji idu ka sasvim drugim ciljevima. Mrzim kad sam u pravu, jer je u tome uvek i tuđa priča patnje...
Kad već vidim table — da ti dam još efikasnije alate, da što brže stigneš tamo gde nisi ni želeo da dospeš? Toliko zao valjda ne mogu biti… Radije ću ti stati na put kod table, preprečiti ga provokativnim pitanjima, kao ogledalo ti vratiti natpis i otvoreno pitati: sigurno želiš da stigneš baš ovde?
Prihvatam da me zamrziš, da se ljutiš, da se raspravljaš, u krajnjem slučaju da me ostaviš i proglasiš najvećim šarlatanom na svetu… Jer kad smo sklapali dogovor, ti si za cilj postavio da se zaputiš ka Subotici… Kao pomagač, više od ovoga ne mogu: da se uhvatim za znakove i pokušam da te zadržim tu dok ne pročitaš i ne odlučiš — je li ovo zaista ono što hoćeš.
Ove misli su se rodile uz kafu. Čitaj ih kao da smo seli na jednu crnu — ti s jedne, ja s druge strane stola.
Ispod površine
Srpsko izdanje sajta suranyizoltan.hu — izdanje raste list po list.